Nadaleko poznata i cijenjena paška čipka jedinstven je ručni rad vrijednih i vještih ruku žena grada Paga. Ruke koje stvaraju tu ljepotu isprepletenih niti su ruke majki i nani koje su uvijek pažljivo prale ruke da ne bi slučajno potamnile čipku, ruke koje su u teškim godinama bile financijska potpora obitelji i djeci koja su zbog daljnjeg obrazovanja morala napustiti grad. Danas nema obitelji u Pagu koja ne čuva uokvirenu čipku na zidu svoje kuće i ponosno pokazuje svima koje primaju u svoj dom a isto tako ljubomorno paze kako bi nju sačuvali i ostavili u nasljeđe djeci i unucima. Priču o podrijetlu paške čipke u gradu Pagu mogli bismo započeti ispred lunete Paške župne crkve na kojoj je u plitkom reljefu prikazan paški puk pod okriljem Bogorodice zaštitnice. Rad kipara iz XV. st. (pripisuje se Petru Berčiću, suradniku Jurja Dlamatinaca), donosi stiliziran prikaz odjeće na kojoj se ističe žensko oglavlje. Kosu prekriva platnena marama složena na poseban način (pokrivaca), čije krajeve ukrašava prvotna čipka. Prsni dio ženske bijele platnene košulje i pokrivalo za glavu krasi rad koji se naziva paški teg (teg=ženski ručni rad). Paški teg spoj je tehnika vezenja i prvotne retičele urezane u platnenu podlogu i geometriziranih motiva ukrasa. Paška čipka šila se u samostanu sestara benediktinki gdje su koludrice svoje štičenice i djevojčice iz grada podučavale izradi čipke. Kolekciju koju paške sestre benediktinke čuvaju i sakupljaju dulje od 150 godina Ministarstvo kulture RH proglasilo je kulturnim dobrom Hrvatske.
Osnivanjem čipkarske škole 1906. čipka postaje samostalnim dekorativnim predmetom - "paška čipka", tabletić, ukras na crkvenom ruhu, stolnjacima, rupčićima i dijelovima odjeće. Školu je utemeljio gradonačelnik Paga Frane Budak, a prva učiteljica je bila Nilla Rakamarić koja je pedagošku obuku stekla u Beču. U tom razdoblju čipka je bila prisutna na mnogim izložbama ručnih radova od Beča do Pariza, Londona i New Yorka te je često i nagrađivana. Čipkarska škola je kontinuirano radila do II. svjetskog rata, nakon toga s manjim i većim prekidima, da bi 1994. počela djelovati u sklopu srednje škole Bartula Kašića. Uz školu važnu ulogu u očuvanju paške čipke ima i Udruga paških čipkarica „Frane Budak“. Za izradu paške čipke potreban je manji, tvrdo ispunjen polukružni jastuk, iscrtan predložak, igla, bijeli konac te mirne i uvijek čiste ruke. Tradiciju šivanja Paškinje su održale izrađujući ukras na svojoj tradicijskoj odjeći, a kasnije i samostalne ukrasne predmete. Posebnost paške čipke je i to da prije nisu postojali nacrti za izradu, već su se uzorak i način izrade prenosili s naraštaja na naraštaj usmenom predajom i praktičnim radom. Od 2009. vještina izrade čipke u Pagu, Lepoglavi i Hvaru upisana je na UNESCO-vu reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
